Istorijske
borilačke veštine su mi uvek bile interesantne,
ali jedna porpilično zaboravlljena je dobila na aktuelnosti pre
nekoliko godina kada je Gaj Riči režirao svog prvog “Šerlok
Holmsa” (Sherlock Holmes, 2009.). Moji prijatelji koji su navikli
na dotadašnje gerijatrijske iteracije ovog kultnog lika nisu bili
zadovoljni fizikalnijom verzijom novog Šerloka. Ovaj novi Šerlok se
pesniči, bori palicama, koristi razne submisivne tehnike skoro
kao...originalni lik iz priča Artur Konan Dojla.
![]() |
| Ilustrovao Sidni Pedžet, umetnik koji je vizuelizovao Holmsov lik |
Akcione
scene su mogle zasmetati samo ljudima koji nikada nisu čitali
originalne priče, u kojima, iako je akcenat na misteriji, još u
jednoj od prvih priča Votson navodi da je Holms, između ostalog:
“Stručnjak za bilijar, boks i mačevanje.” Iako su njegovi
borilački poduhvati obični implicirani, u priči “Prazna kuča”,
navodi da je svoj sukob sa profesorom Morijartijema na Rajhenbahovim
vodopadima preživeo zahvaljujući svom poznavanju baritsua, tehnike
japanskog rvanja.
Dok
u Gaj Ričijevom filmu uglavnom vidimo tehnike tradicionalnog
evropskog pesničenja, ving čuna i brazilskog džu-džitsua, baritsu
– ili pravilnije, bartitsu, je bio mnogo kompleksniji borilački
sistem od toga. Edvard Vilijem Barton-Rajt, kreator ove veštine, je
zaista bio čovek ispred svog vremena koji je stvorio jedan visoko
konceptualizovan borilački sistem, još pre nego što je ideja o
tome bila zamisliva, da bi do kraja prvog svetskog rata bio potpuno
zaboravljen, sveden na pomen u jednoj od poznih priča o Šerlok
Holmsu.
![]() |
| Finalni problem, ilustrovao Sidni Pedžet |
Barton-Rajt,
železnički inženjer rođen u britanskoj koloniji u
Bangaloru, Indija, nakon 3 godine provedene u Japanu vraća se u
London, sa idejom da otvori školu u kojoj bi podučavao tehnike
samoodbrane. Koncept je bio inventivan jer do tada nije postojala
škola borilačkih veština koja bi se fokusirala na borbu protiv
fizički nadmoćnijeg protivnika. Barton-Rajt je podrazumevao da je
potencijalni pljačkaš koga je moguće sresti na londonskoj ulici
uvek veći i opasniji od prosečnog džentlmena ili dame koja je
nekom nesrećom zalutala u tu ulicu.
![]() |
| Barton-Rajtov članak objavljen u Čikago Tribjunu 1899, godine |
Ovde
su Barton-Rajtu pomogle godine provedene u Japanu, gde je proučavao
džu-džitsu i džudo, koje je kombinovao sa nekoliko tradicionalnih
evropskih borilačkih veština, poput britanskog boksa, francuskog
savata, švajcarskog rvanja i na kraju, obavezni alat svakog
džentlmena, tehnikom borbe štapom za hodanje, koje je razvio
Švajcarcem Pijerom Vinjijem, koji je i predavao u njegovoj školi u
Londonu, zajedno sa nekoliko japanskih instruktora, od kojih su sa
njim najduže ostali Jukio Tani i Sadakazu Ujeniši, majstori
džu-džitsua, koji će nastaviti da podučavaju džu-džitsu i nakon
gašenja Barton-Rajtove škole.
Ovakva
fuzija borilačkih veština će se ponovo desiti tek sedamdeset
godina kasnije sa Brus Lijevom školom džit-kun-doa, a potpom a
raznim borilačkim sistemima preuzetim iz vojne prakse i prilagođene
civilnoj upotrebi. Na žalost, Barton-Rajtova škola bartitsua
(amalgam njegovog imena sa džu-džitsuom), nije bila dugog veka,
ugašena je već 1902. zbog manjka interesovanja. Iako se prava
ekspanzija japanskih borilačkih veština u evropi dešava tek nakon
drugog svetskog rata, škola bartitsua je značajna ne samo zato što
je približila japansku kulturu evropi, već i zato što je utrla put
savremenim sistemima samoodbrane.
Ali da se vratimo na početak priče, Šerlok Holms predstavljen kao uštogljeni džentlmen kako je predstavljan na filmu i televiziji pre Ričijevog filma mi nikada nije delovao kao onaj iz priča. Ne sporim vrhunske talente klasično treniranih glumaca poput Džeremi Breta, Vasilija Livanova i mora drugih, ali prvi put sam imao utisak da je to stvarni, živi lik (ma koliko nadrealan bio) tek kada sam video Roberta Daunija u glavnoj ulozi. Nekako je sve kliknulo na mesto kada je prljavi antiherojski Holms izašao na scenu i počeo da se pesniči sa kokni propalicama koristeći borilačke veštine viktorijanksog Londona.
Ali da se vratimo na početak priče, Šerlok Holms predstavljen kao uštogljeni džentlmen kako je predstavljan na filmu i televiziji pre Ričijevog filma mi nikada nije delovao kao onaj iz priča. Ne sporim vrhunske talente klasično treniranih glumaca poput Džeremi Breta, Vasilija Livanova i mora drugih, ali prvi put sam imao utisak da je to stvarni, živi lik (ma koliko nadrealan bio) tek kada sam video Roberta Daunija u glavnoj ulozi. Nekako je sve kliknulo na mesto kada je prljavi antiherojski Holms izašao na scenu i počeo da se pesniči sa kokni propalicama koristeći borilačke veštine viktorijanksog Londona.



No comments:
Post a Comment